.Never gonna be aLone.

Moram prvo kao uvod nalasiti da je moja opsesija iz 1. posta prestala prije pola mjesec, a trajala je 11. Zamijenila sam te. Hvala što si mi pomogao u tome.

Polagani zvuk koraka prodire kroz moje uši. Sretna sam. Ni sama ne znam zašto. Čuje se zvuk sitnih kamenčića koje polagano guraš, usporavaš. U sljedećem trenutku sjediš pored mene. Osjaćam se voljenom. Grliš me. Obožavam tvoj dodir koji mojim tijelom klizi poput svile. Shvaćam da zapravo nisi savršen, da imaš mnogo nedostataka. Nebitno. Meni si dovoljan sa svojim manama i vrlinama. Ruke su ti tople, mirišu na svježinu jutra. Ne razumijem zbog ćega. Već je kasno, možda malo prekasno. Za taj miris, za nas. To ne mogu dopustiti. Previše mi značiš.

Svaki trenutak te neutralno pogledavam, zaljubljeno, baš onako kako se osjećam. Uzvraćaš mi jednako, iako se tako ne osjećam. Mislim da sam pomalo skrenula. *smijeh* Znaš, na tvoje moguće razoćaranje, ja sam cura, luda za tobom, mogu ti dati sve što imam, al pitanje je dali uopće imam što dati. Nemoj da te to brine. Dovoljni smo jedan drugom, bar tako ti uvijek kažeš.

Pogledi na svijet. Čudna stvar, iskreno. Pomalo zastrašujuća. Zapravo, kod tebe mi smeta što ti je bitno što okolina misli o tvojim, mojim, pa tako i njihovim vlastitim stajalištima. Ponovno razoćaranje, zar ne ? Misliš da ja vidim sve to što te ćini manje dobrim od ostatka. Griješiš. Svi ti nedostaci meni su kao neka vrsta dodatka, poklona koje i sama znam, nisam zaslužila. Samo se pitam zašto ? Sad, u ovom trenutku kad te pogledam u oči poželim te snažno zagrliti, poljubiti i osjetiti da me uistinu voliš.

Vrijeme prolazi brže nego što ja mogu zamisliti. Prije nego ja shvatim neke stvari, prije nego ih zaboravim. Znaš, preko mnogo stvari je bilo teško prijeći, al eto, uspjela sam. Na kraju krajeva, VOLIM TE dovraga. Previše puta ponovljeno, pomalo zvuči otrcano. Mislim da sve shvaćaš zdravo za gotovo, kao da tako mora biti. Ne, ne mora, al ja sam ta osoba koja to želi, koja ti želi udovoljiti pod svaku cijenu. Da, čudna biljka rekla bih. I sad, nakon cijelog dana provedenog s tobom, osjećem se ispunjeno poput košnjice u proljeće. Osjećam ljeto u zraku, napokon. Mislim da je vrijeme da se oprostimo, do sljedećeg viđenja. Ne ispuštam te iz ruku, kao ni ti mene. Naprosto nemoguće. Kao da od slijepca tražiš da progleda, od samog svijeta da te shvati. Tužno, ha ? Nebi trebalo biti tako da imaš iti malo više razumjevanja. Nikad te neću napustiti, samo sad, u ovom trenutku je vrijeme da se raziđemo, svatko svojim putem, kao što sam rekla, do idućeg viđenja. Od ovog trenutka kunem ti se na jedan veliki dio vječnosti koju ću pohraniti u srcu, duši. Molim te, nikad nemoj pomisliti da te ostavljam, jer to nitko od nas ne želi. Ako ti bude teško, ne brini, ublažiti ću ti svaki težak trenutak, neću dopustiti da padneš na dno. Samo budi uz mene. I kad nada za nas nestane, preklinjem te, nemoj posustati, jer za tebe sam tu u svako doba dana i noći, niti jedan trenutak proveden s tobom neću zažaliti, niti će biti potraćen. Samo taj trenutak, to je sve što tražim. Vjeruj mi spremna sam dati život za tebe. .Zauvijek.


Ponovno posveta, jel ? Pa ok. Matea znaš na koga posveta ide. Ovaj post je pisan s manjokom inspiracije. Ljeto
je, zapravo inspiracije je previše. Al ovo je najbitnije, ostatak nebi završila do sljedećeg mjeseca. Nadam se da niste razoćarani. Volim vas svih :)


Nije kraj kad odu oči koje voliš,osmijeh koji pamtiš.Jer ljubav ne prestaje odlaskom,a ni sjećanje vremenom.

subota , 01.08.2009.

03:00 , Komentiraj { 29 } - #

Jutro je. Shvaćam da sam se probudila puno prije no obićno. Protrljala sam oči i ustala, al 3 sata sna bilo je premalo. Ljeto. Tako razigrano, toplo, odvratno. Otvorila sam svoju kutiju, onu u kojoj sam čuvala slike svih iz razreda. Sve slike koje sam imala, bile su stare, dok su još svi bili djeca. Tako slatko. Da. Davno je to bilo. Kad ih danas pogledam shvatim da su totalna suprotnost tim neiskvarenim stvorenjima. Netko do koga ti je stalo, povrijedi te najviše. Pokušavam sebi utuviti u glavu da su pravi prijatelji zapravo oni koje znaš i izvan škole. Oni koji su za tebe tu uvijek i koju su spremni dati život za tebe. Malo je takvih. Vjerujte. Osjećam da me katkad ponese to koliko mi se neka osoba svidi na prvi pogled. To je tako jadno. Jadan osjećaj. Prijateljstvo. Čudna stvar. Sama pomisao na to tjera me da promislim kome vjerujen. Polako dolazim do spoznaje o tome da sjećanja na nekog uopće nisu bitna. Bitna je sadašnjost. Ona koja je prisutna sad. Uz nas. I koja nas gura naprijed, a sjene ljudi koji nam kroz život prolaze kao meteori, jarka svijetlost kojom smo zaslijepljenji i očarani da ne vidimo crnu stranu i koja prolazi nemogućom brzinom jer je samo jedna fotografija,e-mail koji sam zadovoljno zapamtila, sjećanje koje blijedi. Dok ne postane neidljivo.


Ovaj post je posvećen Matei, Stipi, Josipi, Neli i Petri. Osobama koje su uvijek tu za mene. Volim vas najviše na svijetu. I da. Oprostite svi što je preprekratak. Jednostavno sam istresla što sam imala :D
<3<3





Svakog dana je tu. Prisutan i uz mene. Smješi mi se i govori riječi koje su samo meni razumljive. Vidim ga, osjetim, mirišem. Potreban mi je, poput zraka, poput vjetra. Želim ga. Volim ga.

Zašto si zaboga tako bahat? Misliš samo na sebe. Do nikog ti nije stalo, ponajmanje do mene. Ponašaš se kao bezosječajni gad što i jesi. Odbijaš me od sebe i sam shvaćaš da je to ono što najmanje želiš, ono što ja najmanje želim. Voliš me na neki svoj jadan način. To mi ne možeš opovrgavati. Ali kako ne shvaćaš da sam bez tebe nemočna. Osjećam se kao da padam. Padam u ponor bez dna. Ti to ne pimjećuješ. I tako to nije tvoja stvar, niti problem kojim bi se ti trebao zamarati. Uopće mogao zamarati. Trebam te. Znaš to. Sada kada mi je najteže ostavio si me na ledu koji mi peče dušu toliko jako da ostavlja ozebline zadobijene tvojom gorčinom. Tako nisko. Prozirno. Nalik na tebe. Gomilaš laži. Bujicu riječi koje ni sam ne znaš što znače. Pokušavaš se bespomočno izvući. To nisam od tebe očekivala. Barem ne zato što si oduvijek glumio kao da si sam sebi dovoljan. Patetično. Želim ti pomoći. Pokazati da smo svi na ovom svijetu stvoreni da budemo nečija polovica. Nečija srodna duša. Ja jesam tvoja srodna duša. Ti to ne želiš shvatiti. Ne možeš. Kad shvatiš znaš da će biti prekasno. Jednostavno.
Samo figurativno pokušavam pokazati tvom mozgu veličine malog morskog pužića da nemožeš vladati srcem. Barem ne ako si ljudsko biće, što ti nisi. Tako okamenjen, bez trunke želje za nečim boljim vodiš svoje duštvo ponosan. Nepotrebno. Svi su oni tvoji podanici, niti malo bolji od tebe.
___________________________________________________________________

Tvoj hrapavi glas pokušava nadjašati glasan zvuk moj iPoda. Moje najdraže pjesme.
Nemoraš se truditi. Znaš da na tebe reagiram bolje nego na bol, onu koju osjećam
kad pogledam u te tvoje prazne oči, iako glumim da ne čujem. Vidiš me, ali se samo
praviš da sam sjena sto te prati kroz san koji, vjeruj mi, snivaš na potpunoj javi.
Ponovno očekivano od tebe. Ti si samo mala riba u velikom moru. Počni učiti.
Takve stvari se uče kroz cijeli život.
____________________________________________________________________


Svaki dan ustajem se dok je vani još mrkli mrak. Nije prirodno buditi se prije sunca. Prerano je, hladno, a ja se tresem poput lista na vjetru koje kiša bjesomučno udara u stablo. Pijem ranojutarnju kavu, jedem svoj kroasan od džema i spremam se. Izlazim iz kuće i trčim do autobusne stanice. Sjediš tamo iako ti kiša zapljuskuje savršeno lice. Boli me glava, što od tebe, što od vremena, samog života, ljudi u njemu. I ponovno tebe. Sjedim na klupici i osjećan tvoj pogled na sebi. Ponovno sanjaš svoj san. Pih! Kao da te briga kako se ja osjećam. Moji osjećaji za tebe su poput GameBoy-a. Jednom pobjeđeni, dugi put pak izgubljeni. Nebitno. Samo nauči voljeti. Definiraj ljubav u toj tvojoj glavi.Nespreman si ti dragi moj za život. Vidjeti ćeš jednom to.




______________________________________________________________

Prvi je. Nadam se da valja nešto. Ljubim :*
______________________________________________________________